Vijest koja nije previše odjeknula u medijima – nakon više od 20 godina koncerata širom svijeta, Emir Kusturica odlučio je da okači gitaru i završi karijeru na čelu No Smoking Orchestra. Kusturica je 21. decembra održao svoj posljednji koncert u “Olimpiji” pod imenom Emir Kusturica i No Smoking Orchestra.
Hvaljen i osporavan, jedan od najpriznatijih evropskih i svjetskih reditelja oduvijek je dizao prašinu, bilo svojim filmovima, bilo svojim istupima u javnosti. Često je davao političke izjave, odnosno često je pričao o politici ne zazirući da kaže ono što misli, baš kao u svojim filmovima. Sviđalo ti se to ili ne. Jedan od najzanimljivijih intervjua koji je dao pre nešto više od 10 godina kada je pričao o Slobodanu Miloševiću, Miri Marković, krštenju, ocu… On je u svojoj knjizi “Smrt je neproverena glasina” napisao da je u jednom trenutku poverovao da je Slobodan Milošević čovek koji ima viziju.
“Vjerovao sam, između ostalog, u ono što je rekao moj otac Murat, koji je bio stub moje životne arhitekture: da nije bilo Miloševića, mi partizani bi bili ispisani na ulicama. Ne zaboravite da je to bilo vrijeme kada je Vuk Drašković je, kao vodeći opozicionar, rekao da će svako ko nosi tursku zastavu, ili bilo čiju zastavu u Raškoj, ostati bez ruke i bez zastave. Čak sam htio da istetoviram lik Miloševića na ramenu mogao sam da pripadam nekome tako intenzivno, ali on nije u potpunosti ispunio moju želju da vodim državu koju volim i kojoj pripadam i koja me do kraja stavlja pod nečiju vlast. On nije bio taj”, rekao je Kusturica u intervju za Vrijeme 2011.
Kusturica je tada rekao da je shvatio da je Milošević čovek koji nije u stanju da vodi samoposlugu, a ne državu, kada su svi njegovi napori da srpski narod održi u koheziji, što su pokušavali i drugi, propali pod pritiskom njegove supruge i šah koji je gubio i počeo se ponašati kao direktor firme koja je bankrotirala, i kao neko ko je do kraja branio interese svog naroda. Na pitanje da li je nešto dužan Slobodanu Miloševiću i da li mu je taj isti Milošević omogućio da dobije državljanstvo SR Jugoslavije, Kusturica je rekao:
„Nisam ni njemu ni nikome dužan, i to je dio slobode koju mogu da priuštim, jer mi niko ne plaća račune. A to državljanstvo SRJ sam preveo na crnogorski kada sam shvatio da počinje Miloševićeva bezumna igra, godine. koja je njegova supruga i njena frizura postale cilj njegove životne borbe.Milošević je svoju ideju i viziju života u Hagu iznio kao zbirku posveta supruzi, gdje je najvažnije bilo ostaviti utisak nepobjedivog čovjeka koji je sve što je on svojoj srednjoškolskoj mezimici, Mirjana joj je posvetila.Ali prije toga sam postao meta Marka Miloševića.Etiketiran sam kao neko ko predstavlja Srbe u najgorem svjetlu, ali sam saznao da je autor tog pamfleta bila je gospođa Marković.Otišlo je toliko daleko da sam tokom jednog mog putovanja u Pariz fizički izbačen iz prve klase na avionskom letu za koji sam imao uredno kupljenu kartu.Rekao sam tada da nikada neću kročiti u Srbiju, niti u Sarajevo, a nisam, do Vojislava Koštunice, koji je postao predsednik SRJ, nije me lično pozvao da dođem”.
U tom intervjuu Kusturica je govorio i o svom krštenju, o svom ocu i Sarajevu. Na izjavu da je svojevremeno rekao da je pogriješio kada je Sarajevo poistovetio sa političarima koje nije poštovao, Kusturica je rekao da ga je ta realnost demantovala.
“Sarajevo je postalo monolitan etnički grad, koji simulira multietničnost. Utoliko ne pripadam Sarajevu kakav jesam. Ne pripadam u svakom smislu – intelektualnom, emotivnom i nacionalnom. Nema znakova koji bi predstavljali moje uporište intelektualne stabilnosti, što je bio slučaj tokom mog odrastanja, sazrijevanja i prvih filmova koje sam snimio braneći duh tog grada koji više ne postoji. Sarajevo je doživjelo pravi multietnički koncept kao jedan od rijetkih gradova u period titoizma koji je doveo do ravnopravnosti nacija i usklađivanja njihovih odnosa.Usklađivanje odnosa između Muslimana, Srba i Hrvata, Sarajevo dobija simptome građanskog života.A to se gubi u trenutku kada sam vidio da je rat kada su se Andrićeve knjige u ratu počele spaljivati, a njegova bronzana glava otkotrljala se u Drinu“, rekao je tada Kusturica.
Građanski identitet, kaže, porodicz je zamijenio nacionalizmom.
“Prije svega, moj otac, koji je bio fokusiran na ideale. Ovo je izvor mog identiteta. Moj otac se zvao Murat, ali je prije svega bio Srbin, čak i više nego što moj ukus može prihvatiti. Drugi aspekt, kulturološki, je mnogo značajniji, jer se i Andrić, koji je moj književni i filozofski ideal, vezao za ovu stranu, ona najviše pati i kad čovjek bira kuda će, logično je da će biti sa onima kojima je najteže.To je bila moja odluka. Tu odluku sam donio kada sam shvatio da je nemoguće biti Jugosloven. Moja ideja o krštenju je bila više društvenog porijekla, jer je moje poimanje religije bilo uspostavljeno više na nivou kulture religioznosti, tako da mi pripadnost tradiciji nije teško pala. Naprotiv”, rekao je Kusturica.
(MONDO)