![“U bolnici je ležao jedan nepokretan stariji čovjek “U bolnici je ležao jedan nepokretan stariji čovjek](https://scontent.fbeg1-1.fna.fbcdn.net/v/t39.30808-6/313251533_2554306304734028_8911051400367313251_n.jpg?_nc_cat=102&ccb=1-7&_nc_sid=9267fe&_nc_eui2=AeFwC7gwuZsfpaLaa9HsBlCFDVSU7cuzSYENVJTty7NJgToC_P22HBZzPo0I1kKTlx2k5qJhlJ7zHgk_fs6Ma8QV&_nc_ohc=p5gXpNZRGpsAX8ZaobP&_nc_ht=scontent.fbeg1-1.fna&oh=00_AfDBqBb7TX4p9quZY5nfqAF8fZ4bEMpvqt25SzUo4k35tA&oe=636D77C2)
U bolnici je ležao jedan nepokretan stariji čovjek. Svaki dan tog čovjeka bi posjećivao jedan mladić – sjedio bi s njim, pomagao mu da jede, potom bi ga oprao, izveo ga u šetnju u bolničku baštu, a onda bi mu ponovo pomogao da legne i odlazio bi tek kad mu više ništa ne bi trebalo. Jednog dana dok mu je davala lijek i pregledala ga medicinska sestra upita starca: „Mašallah, je li vam ovo sin?“
On je pogleda i pomisli u sebi: „Eh, kamo sreće da je to jedan od mojih sinova.“, a onda reče: „Ne, nije mi to sin. To je siroče iz kvarta u kojem smo nekad stanovali.
Jednom sam ga vidio da plače pored džamijskih vrata kada mu je umro otac, pa sam ga tješio i kupio sam mu slatkiš.“ Od tada se ne odvaja od mene – nije prošao nijedan dan da nije obišao mene i moju suprugu da vidi kako sam a kada sam se razbolio odveo je moju suprugu svojoj kući a mene doveo u bolnicu na liječenje. Kada sam ga upitao: „Zašto, sine, ti moraš s nama podnositi sav ovaj teret?“, nasmijao se i rekao mi: „Još mi je okus onog slatkiša u ustima, amidža..