Zoran Slavnić, mnogo poznatiji po nadimku Moka, obilježio je zlatnu eru Srpske košarke kao jedan od najistaknutijih i najtalentovanijih igrača sa posebnim stilom igre. Naime, uvijek je bio najniži u ekipi, ali svoje nabolje partije imao je u najvažnijim mečevima kada se odlučivalo o trofejima. Zbog originalnog pristupa na terenu Španci su ga prozvali “ekscentrični genije”. Slavnić je ostavio dubok trag u svijetu košarke, kako kao igrač tako i kao trener. Njegova strast za igrom, inovativnost i nepokolebljivi duh učinili su ga legendom sporta. Sa druge strane, u javnosti je često i zbog vrlo intrigantnog privatnog života.
– Sve je to samo igra – bio je čuveni Mokin moto.
Zoran Slavnić je igrao na poziciji plejmejkera. Sa reprezentacijom je postigao nezapamčeni uspjeh, te je osvojio sve titule. Čuveni Moka se poslije igračke karijere posvetio trenerskom poslu, a osta će upamćen i kao prvi selektor nacionalnog tima. Uvršten je u Fibin spisak od pedeset najboljih igrača 1991. i u Fibinu Kuću slavnih 2013.
Pored sopstvenog ogromnog uspjeha, imao je i presudan uticaj na karijere Dražena Petrovića, Tonija Kukoča, Dina Rađe, Aleksandra Đorđevića, Miloša Teodosića i mnoge druge.
Teško djetinjstvo
Rođen je u Beogradu na Dorćolu, u siromašnoj radničkoj porodici.
– Majka Katarina je bila domaćica, a otac Milivoje šofer. Živjeli smo u Ulici cara Lazara 11 i to je mnogima bilo čudno, jer su radničke porodice uvijek na periferiji grada, a ne u centru. Imali smo jednu sobu, a toalet je bio napolju. Bili smo baš siromašni. Doduše, dok je tata bio šofer u ambasadi, imali smo novca, ali nakon toga je prešao u drugu firmu i tada nije bilo para.
Moka se prisjetio i kakve je sve probleme pravio roditeljima.
– Volio sam da se igram kod Saborne crkve, čak sam imao svoj teren za klikere, koji je bio obilježen i njega niko nije smio da dira. Imao sam deset godina, a družio sam se s momcima od 15, koji su već bili mangupi. Uz njih sam postao glavna faca u kraju. Krao sam šećer! U blizini moje kuće bila je fabrika, a šećer je bio u džakovima od debelog papira. Pošto sam mnogo volio da jedem slatko, uspio sam da probušim džak i ukradem ga. Kad je mama saznala za to, prebila me! Poslije toga nikad ništa nisam ukrao.
Roditeljima je obećao da će završiti osnovnu i srednju školu i u tome je uspio.
– Išao sam u školu “Braća Ribar” i imao dobre ocjene sve do sedmog razreda. Tada sam pao na popravni iz matematike. Da bih popravio ocjenu, išao sam na privatne časove kod brata mog pokojnog trenera Zdravka Kubata, kog nikad neću zaboraviti. On je napravio od mene igrača, ali i čovjeka. Da se vratim na temu, dobro sam zagrijao stolicu preko ljeta, pa sam posle bio tremendous do kraja osnovne, ali i u srednjoj. Obećao sam roditeljima da ću završiti srednju školu, i jesam. Išao sam u Saobraćajnu – kaže Slavnić i objašnjava kako je dobio čuveni nadimak Moka:
– Čim se završe časovi, odlazio sam da se tučem. Takav je bio kraj i to je bilo normalno! Zgrada do zgrade se potuče ili mi siromašni uličari, kako su nas zvali, sa bogatima. Često smo u tučama koristili motke. E, tako sam i dobio nadimak Moka. Pričao sam da sam dobio nadimak po moka-čokoladi ili moka-keksu, a istina je da je nastao po motki!
Košarka kao način života
Pre košarke, Slavnić je trenirao boks, odbojku, rukomet, fudbal, atletiku… Na kraju se odlučio za sport u kome je ostvario nevjerovatne rezultate. Za Crvenu zvezdu je počeo da igra 1963. godine, a član prvog tima postao je četiri godine kasnije. U Zvezdinom dresu je do 1977. godine odigrao 301 utakmicu i postigao 4.014 poena. Jedan je od rijetkih igrača koji ima zlatne medalje sa Olimpijskih igara, Svetskog i Evropskog prvenstva. Evropskim zlatom se okitio tri puta: 1973. u Barseloni, 1975. u Beogradu i 1977. u Liježu. Svetsko prvenstvo osvojio je u Manili 1978, a olimpijsko zlato u Moskvi 1980.
– Nisam znao kojim sportom ću se profesionalno baviti jer sam bio uspješan u svakom. U meni je proradio inat i zato sam odlučio da krenem tamo gdje je najteže, a to je košarka, jer je igraju visoki ljudi. Toliko sam je zavolio da bih dao život za taj sport. Interval u kom sam igrao u Crvenoj zvezdi je najljepši u mojoj karijeri. Cijeli svijet je bio moj! Lako sam se probio do prvog tima, a onda sam uspio sve da uvjerim da “mali ispljuvak”, kako su me zvali, zaista vrijedi. Uvijek sam bio najmanji u timu, a najbolji! Takav je i moj sin Zvezdan, ali se on rodio sa srčanom manom i to ga je spriječilo da postane profesionalni sportista.
Prvu suprugu Slavicu upoznao je na utakmici.
– Bio sam u vezi s njenom drugaricom. Došle su zajedno da gledaju košarku, a ja sam u sebi rekao: “Jao, nije trebalo da dovedeš ovu.” Smuvao sam je i bili smo zajedno 19 godina.
Najveću sreću doživio je kada mu se rodio sin Zvezdan.
– Oduvijek sam želio sina! Dobio sam ga dok sam bio na Olimpijskim igrama. Volio sam Crvenu zvezdu i zato sam mu dao ime Zvezdan. Da sam imao kćerku, zvala bi se Zvezdana! Kada su mi javili da se rodio, popio sam dvije litre ruskog šampanjca. Glava mi je bila teška kao cement, jer nikad prije toga nisam pio. Zvezdan me je obožavao, vodio sam ga svuda sa mnom. Raznih tu ima anegdota! Sjećam se, kad je imao tri godine, bili smo na moru u Splitu i učio sam ga da pliva. Stavio sam mu šlauf i bacio ga sa obale u vodu. Propao je kroz šlauf i navukao strah od vode, ali i mene. Bježao je kao lud! Pošto sam igrao košarku u inostranstvu, prvi razred je završio u Italiji, a šesti u Španiji. Zato perfektno zna sve jezike! Bio je najbolji đak u razredu i nikad nisam imao problema s njim dok je bio mali.
Za to što mu se sin okrenuo ulici i kriminalu, isključivo krivi sebe!
– Kad je imao 14 godina, razveo sam se, a on je ostao da živi s majkom. To mi je najveća greška u životu! Znao sam da neće moći da izađe na kraj s njim. Kajem se što ga nisam uzeo kod sebe, jer sam bio svjestan da nisam napravio naučnika, već mangupa, koji mora da se izvede na pravi put. Trudio sam se nekako da ga ukrotim. Upisao sam ga u Petu gimnaziju i svaki dan vozio u školu, a zatim i poslije škole kući. Ustajao sam rano zbog njega, pravio mu sendviče, plaćao privatne časove… Izdržao je taj tempo nekoliko mjeseci, a onda mi je rekao da neće više da ide u školu jer ga ne zanima.
Kobna noć
Njegov sin jedinac je u martu 1998. u klubu “Četiri sobe” upucao Olivera Jovanovića, koji je preminuo poslije 12 dana. Navodni motiv obračuna bila je svađa oko pokojne pjevačice Ksenije Pajčin, Zvezdanove tadašnje djevojke. Zbog toga je osuđen na devet i po godina zatvora.
– Zvezdan je sa 16 godina počeo da se zabavlja sa Ksenijom Pajčin. Bio sam srećan jer sam znao da se zaljubio, a i vjerovao sam da je bolje da ima djevojku, jer onda neće praviti gluposti. Njihova veza je trajala dvije-tri godine i onda se desilo to ubistvo… Ksenija nizašta nije kriva! Ona je te noći u klubu bila u društvu glumice Katarine Radivojević, ali svađa nije nastala zbog nje. To je nesretan splet okolnosti! Moj sin je slučajno ubio tog dečka – kaže Moka i dodaje da je skupio snagu i pozvao majku pokojnog Olivera Jovanovića.
– Rekao sam joj: “Bilo bi mi lakše da je moj sin ubijen i mrtav nego vaš!” Žena me je izvrijeđala i razumijem je… Tada je Zvezdanov život krenuo nizbrdo, a on je završio u zatvoru. Sjećam se, svaki put kada bih mu otišao u posjetu, mi smo se posvađali. Ipak, spuštao sam loptu jer je bio na robiji i pokušavao sam da ga razumem.
Osvrćući se na bolnu prošlost, Slavnić žali što nije uspio da sina skloni iz svijeta kriminala, iako je pokušavao.
-Nije mi se dopadao put kojim je krenuo i to sam mu otvoreno zamjerao. Pokušavao sam da mu pomognem, ali nije htio da me sluša. Bio je odličan u sportu, to je naslijedio na mene. Međutim, nije ga zanimalo čak ni da bude trener.
Bez obzira na sve to, podržao je Zvezdana da uđe u rijaliti.
– Razgovarali smo o tome, objasnio sam šta ga čeka unutra, ali to je bila njegova želja. Podržao sam ga, jer je to jedini način da legalno zaradi novac. Oduševljen sam njegovim ponašanjem, a to što pravi gluposti ne zamjeram. Da nije ušao u emotivnu vezu, mislim da bi bio pobjednik. Ma, šta god uradio, biću ponosan na njega, jer je moj sin.
Čuveni plejmejker tvrdi da ne žali što nema više djece!
– Na sreću, moja druga žena Jelena nije insistirala na djeci. Ni ja ih nisam želio, jer sam se plašio da opet ne napravim kriminalca – priča stariji Slavnić, koji je strepio i da mu sin ne smuva suprugu:
– Kad je Zvezdan prvi put vidio Jelenu, zamalo nije pao u nesvijest. Žena je prezgodna! Zato sam se i plašio da mi se sin ne zaljubi u ženu. Između njih dvoje je razlika samo devet godina, a između mene i nje 18, pa je vrlo lako moglo da dođe do zaljubljivanja. To nije neprirodno. Sreća, ništa se nije desilo. Stalno sam pravio štosove kad odu sami u neku prostoriju. Govorio sam: “Ajde, zviždite i tapšite, da bih znao da se ne ljubite.”
Međutim, i ovaj brak se brzo okončao.