Da li se sjećate perioda iz najranijeg djetinjstva? Nedeljnih ručkova, dolazak kumova, dočekivanje gostiju? Zašto toga danas više nema
Zašto nam više gosti ne dolaze u duge posjete nedeljom? Šta se to desilo sa nama? Zašto sastanke zakazujemo u parkićima, na piknicima, u kafićima, igraonicama ili restoranima? Gdje je nestala ona naša gostoprimljivost kad su se gosti dočekivali pažljivo pripremanim ručkom i domaćim kolačima?
Dobro se sjećam, 1989. godine, nedelja je, početak ljeta: mama ubrzano posprema kuću, zateže miljee preko kreveta, tjera nas da lijepo složimo knjige, dok se ručak krčka u kuhinji. Na gramofonskoj ploči “vrti se” Toma Zdravković…
“Još malo pa je sve spremno, samo još da pivom premažem prasetinu i smanjim rernu, da se krčka,” priča kao za sebe dok bukvalno leti po cijeloj kući..
Tata donosi flaše piva i stavlja ih u frižider, glanca ukrasnu flašu domaće rakije, traži čašice “da mu budu na dohvat ruke”, provjerava da li ima “žutog i crvenog soka”…
foto: Profimedia
Mi djeca nemamo jasnu predstavu šta se dešava, ali znamo da je atmosfera vesela, pa smo zbog toga euforični. Imam utisak da i ja treba da budem korisna, pa užurbano preslažem igračke i tako pravim još veći nered od istih.
“Molim te lijepo se očešljaj i obuci onu ispeglanu haljinici što sam je stavila na tvoj krevet,” kaže mama u prolazu.
Odlazim da se brzo spremim, bez pogovora, jer gosti samo što nisu stigli.
To je jedno od najljepših sjećanja na djetinjstvo.
Miris dobre, domaće hrane, euforija zbog gostiju, lijepo obučeni mama i tata i neka praznična atmosfera u vazduhu…
Tako je bilo nekada! Sjećam se, gosti bi došli i odmah bismo ih smještali za veliki trpezarijski sto. Umjesto “Kako ste?”, mama bi govorila “Mora da ste gladni,” kao da su prepješačili maraton, a ne prešli taj kratki put od centra do predgrađa.
Svi bismo zajedno jeli i pričali. Kako čovjek jede mnogo govori o njemu. Tako smo se još bolje upoznavali. Kasnije bi muškarci prešli u dnevnu sobu da popiju “po čašicu domaće”, a žene bi zajedno u kuhinji prale suđe i još opuštenije pričale.
Djeca bi se veselo igrala u sobi, dijeleći igračke bez svađe.
foto: Profimedia
Kasnije je domaćica uz pomoć gošće kuvala kafu, pa bi se sladili domaćim kolačima dok su opušteno ćaskali.
Gosti su kasnije išli u obilazak stana ili kuće sa domaćinom. Očekivalo se da im se pokaže sve: od spavaće sobe, plakara, pa do kolekcije ploče i pića. Od gostiju se očekivalo da se pristojno zadive.
Danas te kulture više nema. Gosti se nerado primaju u kuću, a i kada dođu dočekani su sa kafom i kupovnim keksom.
Žene sada slabo kuhaju, a još slabije žele da to čine vikendom – lakše je u restoranu!
Domaćin više ne pravi “domaću rakiju”, pa je i ne služi.
Šta nam se desilo? Gde je nestala gostoprimljivost kojom smo zračili? Pišite nam u komentarima ispod teksta…
(Stil.kurir.rs)