Stankovići iz Leskovca su dosta radili i zaradili u Njemačkoj, a nevolje su krenule kada su se u poznim godinama vratili u Srbiju.
S. Cvetković iz Leskovca sa suprugom je 40 godina radio u Njemačkoj, a u poznim godinama riješio je da se vrati u rodno mjesto, gdje će provesti ostatak života. Porodična ljubav je cvjetala, sve je bilo idilično, dok S. Cvetković nije umro i to samo mjesec dana po povratku u Srbiju. Bio je dobrog zdravlja, ali je godinama bolovao od demencije.
I baš kada je zaboravnost uzela maha, sinovi su dobili ugovor o doživotnom izdržavanju, iako je u stvarnosti bilo obrnuto, odnosno, S. Cvetković i njegova supruga su izdražavali svoju djecu čak i u poznim godinama. U ugovoru S. Cvetković svojim sinovima na ravne časti poklanja svu nepokretnu i pokretnu imovinu.
“Tako se radi svuda. Ako nekog želiš da isključiš iz nasljedstva, napišeš doživotni ugovor o izdržavanju koji je blizu pa neoboriv na sudu. U ovom slučaju namjera je vjerovatno bila da se onemogući da i sestra nešto naslijedi od imovine roditelja”, objasnio je tada advokat Igor Stamenković.
I ništa tu ne bi bilo tragično, mada jeste egoistično i neshvatljivo što se potomak ženskog pola nije pomenuo u ugovoru makar s jednim jorganom, “tuđa kuća”, kako Leskovčani i južnjaci nazivaju žensku djecu.
Ono što jeste više nego tragično i čak i advokatima i socijalnim radnicima čudno jeste da se u tom ugovoru ni jednom rječju nije pomenula supruga autora ugovora. Čudno je još i to što ispod ugovora nema njenog potpisa, jer je veći dio poklonjene imovine stečen u braku Cvetkovića.
“Ovakav ugovor do sada nisam vidio, zapravo jesam jer je šablonski, ali je neshvatljivo da ispod njega ne stoje oba imena roditelja i krajnje nekorektno što je suprug izbacio suprugu iz jednog vida testamenta budući da su imovinu zajednički sticali, a po našim pouzdanim saznanjima, riječ je o braku koji je bio solidan i o supružncima koji su bili veoma privreženi”, pričao je u to vrijeme socijalni radnik koji je posredovao u ovom slučaju.
Supruga S. Cvetkovića objasnila je prošle godine za Jugmediu da su dvije kuće koje su u startu namijenjene sinovima sazidane u istom porodičnom dvorištu i kompletno opremljene njenim i novcem njenog supruga, jer u to vrijeme nijedan sin, ni njihove žene nisu radile.
“Pored kuće starijeg sina za sebe smo sazidali manji objekat koji se lijepio uz tu kuću. Nije to bilo nešto veliko – mali hodnik, kuhinja, kupatilo, dnevna i spavaća soba. Nije nam više trebalo, da budemo sami, da ne dosađujemo djeci kad dođemo da živimo u Srbiji”, rekla je tada supruga S. Cvetkovića, koja nije željela da otkriva identitet.
Vraćali su se iz Njemačke u Leskovac, kako je navela, sa zebnjom jer su duže vrijeme osjećali da se sinovi i snahe ne raduju njihovom povratku, spremanom dvije godine.
“Moj suprug nije bio 100 odsto dementan. Zaboravljao je ono što je bilo prije godinu dana, a pamtio ono što se danas dešavalo, od jutra do večeri. Normalno smo komunicirali. Međutim, ja nikada od njega nisam čula da je svu našu imovinu poklonio sinovima. Sjećam se da je govorio da kćerka nema tu šta da traži, ali vjerovala sam da toliko ima pameti da ništa ne poklanja dok smo živi, iako su nas sva naša djeca i unuci poštovali kada bismo po mjesec, mjesec i po dana provodlili ljeti u Srbiji. Nismo, čak, ni koristili one naše prostorije već bismo se stacionirali kod starijeg sina po njegovoj želji”, pričala je žena od 80 godina.
S. Cvetković je bolovao kratko. Umro je u snu, bez bolova, ali je to za njegovu suprugu bio veliki udarac jer su blizu 60 godina proveli zajedno.
Još se od tog šoka nije ni bila oporavila, a atmosfera u kući, a za početak živjela je u kući starijeg sina, postala je nepodnošljiva.
“Ja nisam zdrava kao što je bio moj suprug. Bolešljiva sam. Imala sam nekoliko operacija i hodam sa štapom, a imam i hroničnu astmu. Mojoj snahi je najprije počelo da smeta što često noću odlazim do toaleta. Šuštala joj je voda pa nije mogla da spava. Smetao joj je moj noćni kašalj. Kako mi kuća nije bila dobro poznata, a sijalice nisam smjela svuda pa palim, često bi umjesto u moju sobu ušla u drugu i u mraku lupila u nešto pa ili ga oborila ili polomila. To je, do tada izuzetno ljubaznu snahu dovodilo do ludila. U pola noći bi nastajao haos. Umesto da me uhvati za ruku i odvede u sobu, ona mi se drala, ludovala, klela, psovala. Nisam znala šta me je snašlo. Pa, zar ja, gazdarica, domaćica koja sam sve ovo stekla radeći i tegleći po njemačkim fabrikama, da doživim u svojoj kući, mislila sam i pitala sam se i u sebi i glasno”, prisjećala se.
Kaže da su snaha i unuk bili kao stražari oko nje i da nisu dozvoljavali da dodirne čak ni česmu, da popije čašu vode. Sedmicu dana od smrti supruga, naredili su joj da ostane u jednoj sobi i da ne izilazi iz nje bez njihove dozvole.
“Donosili su mi da jedem, bacali predamnom kao na kuče i stavljali bokal sa vodom”
Kako je vidjela da je đavo odnio šalu, počela je da se buni, najprije se okrenula snahi, pa unuku, pa sve ispričala sinu, terencu koji je rijetko bio u Leskovcu.
“Tog dana kada sam sve ispričala sinu, on je napravio lom u smislu da je vikao na svog sina i svoju suprugu i prijetio im. Sutradan je otiša ponovo na teren, a ja sam ostala u paklu. Snaha me je od ranog jutra vrijeđala, govorila da je to njena kuća, a unuk me je stiskao za vrat, umalo da me uguši, i govorio da će me ubiti ako mu još jednom nasekiram majku. Poslala sam aber kćerki da dođe. Došla je, ali joj je unuk jasno stavio do znanja da ona nema šta tu da traži i ako neće da bude dobar gost da zna gdje je kapija. Kćerka je otišla u suzama i na izlazu je rekla da mi ne može pomoći”, jasno je govorila lucidna starica koja je sa unukom, kćerkinom kćerkom, izašla ispred zgrade da udahne svjež vazduh.
Stanje se nije smirivalo. Nedjelju dana kasnije ponovo se sa terena vraća sin, ali ovoga puta, kako priča baka, potpuno “prepariran”.
Rekao je majci da ovako više ne može da se živi, da ona smeta, da u kući neće niko da je čuva i da ima tri izbora: Ili da ide u dom za stare ili da ide kod kćerke ili bilo gdje.
“Skamenila sam se. Kakav dom, kakvo čuvanje, pa ja se sama čuvam, pa ko mene može iz moje kuće da izbaci? Pozovem mlađeg sina da raspravimo situaciju i kažem obojici, onako u bijesu, da ću obje kuće i stanove da prodam. Gledaju me objica sa podsmijehom, a mlađi sin me zagrli pa mi reče: Majko, pa ovo je sve naše, ti nemaš ovdje ništa i ova garderoba koju nosiš je naša”, pričala je i plakala žena kojoj su ruke podrhtavale.
U tom šoku nekako je shvatila šta joj je suprug napravio ali se u magnovanju sjetila onog objekta koji su ona i njen životni saputnik napravili za sebe, a koji nije stigla ni da počisti od dolaska iz Njemačke. Još je bilo teže, pričala je, što njemačke penzije nisu stizale zbog promjene prebivališta i brdo dokumentacije koja je trebalo da se šalje tamošnjem penzionom fondu.
“Rekla sam, pa dobro sinovi, idem ja onda u moj kućerak. Međutim, onaj mlađi, još bezdušniji mi kaže da ni to nije moje. Nisam vjerovala, mislila sam da me lažu jer moj suprug je mene mnogo volio ne bi me ostavio bez ičega.
Tek mjesec dana kasnije pokazan joj je u Centru za socijalni rad ugovor o doživotnom izdržavanju gdje je vidjela da je sve bilo onako kako su joj sinovi predočili. Plakala je tamo, pitala kako može da se promijeni ugovor, odgovarali – nikako. Tvrdila je, međutim, da ispod tog ugovora ne stoji potpis njenog supruga, zapravo, da malo nalikuje, da je pisan drhtavom rukom i vjeruje da je falsifikat.
“Ili su ga, možda, sinovi prevarili jer je potpisan baš u vrijeme kada je dementnost uzela maha. Ja sam molila kćerku da povede parnicu, ali su mi i ona i advokat rekli da je to nedokazivo i da bi se parnica izgubila.
Dan poslije rasprave sa dvojicom sinova u kojoj su snahe suflirale u korist muževa, starica je blizu na silu smještena u starački dom, ali se tu nije dugo zadržala jer je po nju došla kćerka i odvela je svojoj kući, a braću prijavila za zanemarivanje i zlostavljanje majke, pa je prije početka sudskog postupka odustala od daljeg gonjenja, iako se majka nije složila sa tom konačnom odlukom.
“Moja kćerka je najmlađe dijete i mnogo radi, blizu po ceijeli dan, pa sam pala na teret njenoj djeci, unuci i unuku kojima sam najmanje pružala u svom životu. Sada jesam mnogo bolesna, a doprinijeli su mi stresovi koje su mi priredili sinovi i moj pokojni muž. Veći dio vremena prvodim u krevetu i plačem. Kćerka, zet i unici me tješe, ali ne pomaže. Ovo nije moja kuća, stvari koje me okružuju nisu moje. Tuđi je krevet i nije moja posteljina, a za svog života iz Njemačke sam donijela i snahama dala, ali i sebi ostavila, najmodernije, najkvalitetnije i najljepše posteljine, ćebad, jorgane, jastuke… Kuće koje smo moj suprug i ja svojim rukama zidali i napunili stillskim namještajem, posuđem, i sa svim što jednom domaćinstvu treba, računajući i alate vrijedne oko 100.000 eura, sada su na na drugom kraju grada. Moje srce je tamo, pa zar da ja budem istjerana blizu na ulicu pri mojeg onolikog bogatsva”, neprestano se pitala ova žena.
Njena dva sina sa cijelim svojim porodicama nisu razgovarali s majkom, ali ni sa sestrom, koja je voljela braću iako je bila kao siroče u toj porodici.
Naljutili su se. Oni su, izgleda, mislili da ja živim u domu a oni da uzimaju moju penziju, pošto sam ja starijeg sina, koji manje zarađuje od mlađeg, bila ovlastila da u Srbiji podiže moju penziju. Ali, moja penzija je mala, jer ja sam malo odvajala za penzijsko osiguranje, najnižu skalu, kako bi što više imalo za nih. Da nije udovičke penzije, a i ona je niska, ne bih pokrila ni za osnovne troškove. Jedina mi utjeha što i finansijski nisam pala na teret kćerke i njene porodice pred kojom osjećam veliki stid.
Dodala je i da je prvi put poslije više godina nekoliko mjeseci ranije svoju penziju primila u svoje ruke, a njen unuk, dječak od 17 godina, pričao je da je najveći drawback što baka odbija hranu.
“Sve manje i manje jede. Kada je došla iz Njemačke baš je bila punačka, malo više, sada se prepolovila. A pritisak nikako da stabilizujemo”, rekao je tada unuk.
Baka svoju priču završava time da su je sinovi „izbacili na ulicu“ samo sa „ličnim prnjama“.
“Kao krpu, kao pocijepanu majicu ili zarđali tanjir, a za njih sam živjela, za njih i za njihovu djecu”, pričala je dok su joj se oči mutile od umora.
(Izvori: Mondo/Jug media)