Davnu sam radila kao volonter u bolnici. Tada sam negovala jednu djevojčicu, koja je bolovala od teške bolesti. Jedina šansa za njen oporavak bila je transfuzija krvi od njenog petogodišnjeg starijeg brata, pošto je on preživio istu bolest i čudom se oporavio. On je tako u svojoj krvi imao potrebna antitijela da se bore sa ovom bolešću.
Dakle, doktor je dječaku objasnio situaciju i upitao ga, da li je voljan da da krv svojoj sestri. On je oklijevao samo na trenutak, a zatim je mali dječak duboko uzdahnuo i rekao: „Da, ja ću to uraditi, spasiću život svojoj sestri.“
Tokom prenosa njegova sestra je ležala u krevetu do njega. Dječak je gledao s osmijehom na licu, ali postepeno je njegovo lice postajalo sve bleđe i bleđe, a osmijeh je nestao. On je upitao ljekara drhtavim glasom: „Da li ću početi odmah da umirem?“
Mali dječak je mislio da će on morati da da svu svoju krv da spasi život svojoj voljenoj sestri.