Spoljašnja ljepota je ono što zavodi, ali unutrašnja je ona večna, ona koja čuva ljubav i kada godine prođu, pojave se bore, mladalački sjaj se izgubi. Često kažu da je ljubav slijepa, a to nam zapravo poručuje da je od fizičke privlačnosti mnogo važnija ona emotivna i duhovna, ona direktna veza od srca do srca.
Za pravu ljubav i osobu koju volimo spremni smo da učinimo mnogo, sve ono što bi je usrećilo, a ništa od onoga što bi je rastužilo. O jednoj nevjerovatnoj ljubavi je slejdeća priča od koje možemo učiti i koaj će vas emotivno dotaći.
Čovjek se oženio lijepom djevojkom. Njegova ljubav prema njoj bila je neizmerna. Jednog dana dijagnostifikovana joj je kožna bolest i njena ljepota je počela da je napušta. Njen muž je otišao na put i po povratku je izgubio vid. Ali, uprkos svemu, živeli su, kao i ranije.
Vremenom je sva njena spoljašnja ljepota polako nestajala, ali slijepi muž to nije primijetio i nastavio je da voli svoju ženu, baš kao što je ona voljela njega. Kada je umrla, njena smrt ga je duboko rastužila. Nakon što je završio sve neophodne procedure oko sahrane, odlučio je da napusti grad u kojem su živjeli.
“Kako možeš da hodaš bez pomoći? Sve ovo vrijeme si funkcionisao zahvaljujući svojoj ženi”, čuo se glas prolaznika.
“Nisam slijep”, odgovorio je čovijek. “Samo sam se pretvarao. Kada bi znala da vidim njen deformitet, to bi je boljelo više od bolesti. Bila je nevjerovatna i divna žena. Samo sam želio da bude srećna.”
Priča nam poručuje da uslijed iskrene ljubavi “postajemo slijepi” i ne primećujemo “nedostatke” drugih. Zaljubljene oči ne vide ono što je za vas možda “nedostatak”, bitno im je da zajedno gledate svijet, zajedno se smijete, plačete, zajedno koračate kroz staze života. Ljubav je ono nedokučivo ljudskom umu, a tako srodno srcu!
Izvor: Sensa