“Jedne večeri, sin je odlučio da oca, čovjeka u godinama, odvede na večeru u jedan restoran…
Otac je bio izuzetno star i slabašan čovjek i dok je večerao sa sinom, hrana mu je pala na košulju i pantalone. Ostali ljudi, koji su bili prisutni u restoranu, gledali su ga sa gađenjem, dok je njegov sin bio miran.
Kada je završio sa večerom, njegov sin, koji nimalo nije bio posramljen, tiho je odveo oca u kupatilo restorana, očistio ostatke hrane na njegovoj odjeći, uklonio fleke, namjestio mu kosu i naočare. Kada su izašli iz kupatila, cijeli restoran ih je gledao u mrtvoj tišini, ne mogavši da shvate kako su uspjeli toliko sebe javno da osramote.
Sin je platio račun i njih dvojica su lagano su krenuli da izlaze iz restorana.
U to vrijeme, jedan stariji čovek, koji je večerao, odjednom je uzviknuo pitavši sina: “Zar ne misliš da si ostavio nešto iza sebe?”
Sin se okrenu i pogleda: “Ne, gospodine, nisam!”
Stariji čovjek je na ovo uzvratio: “Jesi, ostavio si! Ostavio si lekciju za svakog sina i nadu za svakog oca na ovoj planeti!”
U restoranu je odjednom zavladao muk!