Dejvid Meires je porodični ljekar u Vašingtonu koji živi sa terminalnim rakom. Sa suprugom Hanom piše zajedničke memoare, a ovo je njegova priča
Kada mu je dijagnosticiran glioblastom, agresivni i terminalni tip raka mozga, ovaj čovjek je učinio najljepšu i najvrjedniju moguću stvar: ispleo je svom sinu džemper.
Razmišljanje o njegovom sinu slomilo mu je srce. Znao je da neće svirati na njegovom vjenčanju, da ga vjerovatno neće vidjeti kada završi fakultet. Međutim, nije odustajao.
Evo njegove priče.
“Prije skoro 20 godina, moja supruga Hannah, stručna pletačica, naučila je našeg petogodišnjeg sina Abea osnovama pletenja. Kada sam jednog dana došao kući s posla, Abe me uzbuđeno dočekao na vratima i zamolio da sjednem s njim da me nauči svojim novim vještinama.Pružio mi je par tupih drvenih štapića sa kapicama od žira zalijepljenim na vrhove i klupko od pređe lavande pričvršćeno za jednu od igala. Koristeći svoj set, ponosno je počeo da plete.
“Uđi na ulazna vrata, trči nazad, proviri kroz prozor i skoči Jacka”, pjevao je.
Nakon što je nekoliko puta demonstrirao svaku tačku, rekao je:
“Sada je tvoj red, tata!”
Pažljivo je posmatrao moje pokušaje, davao mi korisne savjete. Hannah je sjedila s njegove druge strane i šaputala mu šta bi mi još moglo pomoći. Većinu noći tokom narednih sedmica, od njih sam dobijala dodatne lekcije i na kraju sam uspjela da ispletem jednostavan šal.
Vremenom sam postala spora, ali prilično vješta pletačica. Plela sam šalove od aligatora, kape za djecu imigrante, torbe od filca i mnoge pare čarapa. Trebalo mi je sto sati da napravim jedan par. Na osnovu moje satnice kao doktora, par čarapa bi me mogao koštati 20 dolara u pređi i 6.000 dolara rada.
Nakon moje dijagnoze glioblastoma, agresivnog i terminalnog tipa karcinoma mozga, pletenje je postalo način da zaokupim ruke, a um utihnem. Dok sam se oporavljala od operacije mozga i prolazila kroz šest sedmica dnevnog zračenja, isplela sam desetine jednostavnih pamučnih krpa za suđe za svoje prijatelje i porodicu, kako bih im zahvalila na podršci. Za izradu svakog od njih bilo je potrebno samo nekoliko sati, ali svaki udarac iglom učinio je da se osjećam emocionalno povezano s onima koji su brinuli o meni.
Kada mi je prvi put postavljena dijagnoza, dali su mi prognozu za nešto više od godinu dana života. Nakon što je MR nakon zračenja pokazao da moj rak nije uznapredovao, prvi put nakon nekoliko mjeseci osjetila sam olakšanje. Znao sam da će me rak ubiti u 50-im, ali sam počeo vjerovati da mogu živjeti barem nekoliko mjeseci duže. Isplela sam šal krem boje za mamu, za čiju je pletenje trebalo oko nedelju dana, a zatim i šareni šal za Hanu, što mi je oduzelo više vremena.
Abe se, nakon što je bio kod nas kod kuće tokom i odmah nakon operacije, na jesen vratio na fakultet za novi semestar. Tokom zračenja i hemoterapije, najveći događaj svake sedmice bio je kada sam dobio vijesti o njegovim časovima i kako je on. Ipak, razmišljanje o mom sinu slomilo mi je srce. Znao sam da neću moći igrati na njegovom vjenčanju. Vjerovatno ga neću ni vidjeti kad završi fakultet.
Htjela sam da ispletem nešto za njega, kao i za druge ljude koje sam voljela. Možda će mi – još uvijek sporom pletilju – trebati godina dana da završim džemper dovoljno velik za čovjeka kakav je Abe postao. Mislio sam da je malo vjerovatno da ću imati toliko vremena, da ne bih trebao razmišljati o tako velikom projektu. Umjesto džempera, odlučila sam se za par rukavica bez prstiju. Bio sam zadovoljan kako su ispali, ali je i dalje bledelo u poređenju sa onim što sam želeo da mu napravim.
Ubrzo nakon što sam završio kemoterapiju, Hannah i ja smo prisustvovali izložbi pređe u lokalnoj pivari da proslavimo. Poslijepodne smo proveli pijući pivo, ćaskajući s drugim pletiljama, diveći se njihovom radu. Pred kraj, dok je Hannah naručivala posljednje pivo za nas, jedna žena je prišla našem stolu. Pitala je šta bih napravio da imam prelepu prirodnu vunu, videla je da joj se divim. Rekla sam joj da sanjam da sinu pletem džemper, ali da se bojim da nemam dovoljno vremena da ga završim.
Vratila se za svoj stol i donijela mi više nego dovoljno vune da ispletem veliki džemper.
“Za tebe”, rekla je. “Samo mi obećaj da ćeš pokušati.”
Nisam ga htio uzeti, ali mi je rekla da je sa tom pređom vozila 160 km kako bi bila sigurna da je našla ‘dobar dom’ i da ne može ni zamisliti ništa bolje nego da mi ga pokloni. Kada se Hannah vratila, rasplakala sam se dok sam joj ispričala šta se dogodilo.
Čim smo se vratili kući, pronašao sam uzorak džempera koji bi odgovarao ovoj vuni i spremio igle. Namotao sam dva namotaja prije spavanja i zamislio Abea kako nosi džemper.
Sljedećeg dana, međutim, nisam mogla početi pletati. Zašto bih to uopšte uradio kada sam znao da ću ostaviti Abea sa nečim nedovršenim? Tako je pređa ostala netaknuta cijelu sedmicu.
Na sljedećem sastanku moje grupe za podršku raku pričala sam o neočekivanom poklonu i strahu da neću uspjeti dovršiti džemper. Zatim su članovi grupe podijelili svoje priče
izazove kada su saznali da će vjerovatno uskoro umrijeti. Više se nisam plašio da započnem nešto novo. Naš razgovor mi je pomogao da shvatim da je početak pletenja džempera moja odgovornost da ne odustanem prije nego što je trebalo. I mogao sam održati obećanje ženi koja mi je dala vunu: da počnem – da pokušam.
Otišla sam na posao te noći, i sa svakim šavom sećala sam se vremena koje sam provela sa Abeom – učila me da pletem, slušala ga kako svira violinu i gitaru, delila sa njim svoju ljubav prema Šekspiru, učila ga da vozi, opraštala se nakon preseljenja u svoju sobu u studentskom domu i grleći ga prije odlaska na operaciju.
Često, kada se nekome dijagnosticira uznapredoval rak, prijatelji i porodica savjetuju oboljelom da ostane jak i pozitivan, da će pobijediti i najagresivniji oblik bolesti. Nisu me utješili ovako dobronamjerni komentari. Umjesto toga, istakli su strah od umiranja i poricanje smrti.
Kada mi je postavljena dijagnoza, znao sam da nikakva snaga, pozitivnost ili čak vera neće sprečiti da me glioblastom ubije. Pomisao da napustim ljude koje sam voljela slomila mi je srce, ali sam odlučila da se iskreno i otvoreno suočim sa svojom prognozom. Duboko sam razmišljao o tome šta mi je najviše značilo kako bih mogao donijeti informirane odluke o tome šta da radim s ograničenim vremenom koje sam imao. Umjesto da napravim listu, odlučio sam da nastavim raditi posao koji mi je bio vrijedan, da provodim vrijeme s prijateljima oko našeg ognjišta u dvorištu i uživam u mnogim večerima s Hanom čitajući naglas, zajedno pleteći na kauču.
Završio sam većinu džempera prije nego što se rak ponovo aktivirao prošlog ljeta. Morao sam da odustanem od pletenja kada sam bio podvrgnut drugoj operaciji mozga i još jednoj rundi zračenja. Sada ponovo pletem, ali sam često umoran na kraju dana. Drhtave ruke mi otežavaju posao. Ipak polako napredujem, a džemper je skoro gotov. Moj cilj je da ga završim i dam ga Abeu kada dođe kući za praznike. Ako ne mogu, siguran sam da će moći sam da završi. U svakom slučaju, on će znati da mi je ljubav prema njemu pomogla da naučim da živim u potpunosti – čak i dok sam umirao.”
stil.kurir