Moja cura je imala malog maltezera kojeg sam ja dao u azil. Bilo me je sramota da me društvo vidi kako šetam s njom malog maltezera. Ja, muškarčina od 195cm i 95kg, crne kose i brade da šetam tu malu igračku? Cura mi je danima neutješna jer ne zna gdje je pas. Njoj sam rekao da se vjerojatno nekako išunjao navečer iz kuće dok smo spavali i pobjegao.
Ona je poslije toga oblijepila je cijeli grad plakatima, ali ja sam bio pametniji pa sam to obavio tako što sam tu večer dao psa prijatelju da ga odveze dok mi spavamo. I to u potpuno drugi grad, rodni grad tog prijatelja koji se taman vraćao svojima doma, a grad udaljen 340km od nas.
Tako da nema vajde od toga što je plakate oblijepila u našem gradu. Sad moram i ja glumiti da sam tužan zbog tog dlakavog smrada, a napokon nam je stan čist, mirisan i nema odvratnih dlakurina po namještaju. Ajde da je imala kakvog Rotvajlera, pravog psa, a ne tog plišanog stvora. Napokon mir u stanu bez da to stvorenje skače po meni. Fuj. Nitko sretniji od mene.
ispovesti.com