Zvuk bebinog plača je jedan od najneprijatnijih zvukova za ljudski mozak. Vojska je često koristila upravo plač beba kao mjeru torture ljudi.
Taj zvuk poziva najniže dijelove mozga i govori da je nešto loše. Piše: Trevis Norvud, pisac i otac Kada ljudi čuju bebin plač, njihov prvi odgovor je pokušaj da ga zaustve. Flašice. Varalice. Ljuljanje. Sve ono što povećava ovaj zvuk izgleda kao bušenje rupe u našoj glavi. Bebin plač je odista neprijatan zvuk. I ja sam nekad mislio tako.
Prije deset godina moja žena i ja posjetili smo Almaty (Kazahstan), kako bismo usvojili našeg sina (naše 4. dijete). U Kazahstanu postoje tradicionalna sirotišta. Zamislite sve one slike iz filmova o sirotištima, ali još jadnije. Ovo sirotište koje smo posjetili je staro Sovjetsko jedinjenje, okruženo raspadnutim kamenim zidovima.
Par nedjelja prije samog usvajanja, posjećivali smo našeg budućeg šesnaestomjesečnog sina svakodnevno na sat i po vremena. Uglavnom su nam ga donosili. Svaki put je bio u nekim drugim pelenama koje su mogli da nađu. Puno puta su tu bile i roze hulahopke sa cvjetićima. Zaposleni u sirotištu iskreno su se brinuli o njima. Međutim, na 30 mališana dolazio je samo jedan zaposleni, a nekad je taj odnos bio i lošiji i bili su jednostavno preplavljeni. Jednog dana, nijedan radnik nije bio dostupan. Kako bismo vratili našeg budućeg sina, odlučili smo sami da odemo do mjesta gdje on provodi najveći dio dana.
Pažljivo smo ušli u prostoriju punu krevetaca. Bilo je oko 20 krevetaca i u svakom je bilo dijete uzrasta od nekoliko mjeseci do godinu – dvije dana. Oboje smo stajali i posmatrali. Uočili smo da tu nešto nije u redu. Prostorija je bila nevjerovatno mirna i tiha. Tišina. Provjerili smo da li sva djeca spavaju. Samo njih nekoliko.
Neki su ustali, mada većina ih je ležala na leđima. Iz prethodnih posjeta znali smo da je naša beba uvijek gladna. Nisu imali dovoljno za sve. Naš sin od 16 mjeseci težio je samo oko 7 kg.
Prostorija sa dvadesetoro, male, gladne dječice trebalo bi da bude kakofonična od plača. Čak i da nisu gladni, plakali bi zbog toga što im treba promjena pelenica ili pažnja. Neki bi možda htjeli da se nose. Ova dječica su nekad plakala. Instinktivno. Djeca plaču kako bi „rekli” odraslima da imaju neku potrebu. Međutim, ako dijete plače i plače iznova i njegove potrebe nisu zadovoljene, ako niko ne dolazi, ono ubrzo shvata da je plač besmislen. Dakle, to je bila prostorija sa 20 mališana koji su bili totalno ugašeni. U tom momentu da me je neko pitao sve bi usvojio. Plač je zvuk života. Dijete kaže: „Ja vjerujem da će neko moje potrebe zadovoljiti/namiriti. Neko me voli. Neko će doći.” To je divan zvuk. Prvi put kada je naš sin plakao znali smo da se nešto mijenja kod njega. Shvatio je da mi reagujemo na njegov plač. Sljedeći put kada se nađete u situaciji gdje dijete plače i gdje njegov plač ne bi trebao da se čuje, poput crkve, restorana, pozorišta, sjetite se da je to najčistiji poziv na ljubav. Ne ignorišite ovaj zvuk i radujte se da će na