Kada je profesor završio sa predavanjem, upitao je iz navike: ”Ima li pitanja?”
Kada je profesor završio sa predavanjem, upitao je iz navike: ”Ima li pitanja?”
Nije očekivao nikakvo pitanje. Zato je bio vrlo iznenađen, kada ga je jedan od studenata upitao: ”Profesore, u čemu je smisao života?”
Neki od studenata koji su već izlazili samo su se podrugljivo podsmijehnuli na pitanje svog kolege i nastavili svojim putem. Zatečen, profesor je dugo vremena promatrao studenta, pitajući se je li pitanje bilo ozbiljno ili samo neka šala. Na kraju je uvidio da je pupil ipak ozbiljno postavio pitanje pa mu reče: ”U redu, odgovoriću Vam”.
Gurnuo je ruku u džep i izvukao novčanik iz kog je izvadio komadić ogledala veličine novčića… I započeo svoju priču:
“Bio sam dječak u vrijeme u rata. Jednog dana sam na ulici ugledao bezbroj komadića ogledala koje je neko razbio. Kako nisam imao igračke, uzeo sam jedan od tih komadića da se poigram. Uskoro sam shvatio da mogu sunčevu svjetlost usmjeriti u neka mjesta i ćoškove u koje Sunce nikad nije moglo doprijeti: duboke jame, tamnu prostoriju na sjevernoj strani zgrade i drugdje.
Kad sam odrastao shvatio sam da to nije bila samo igra već i metafora onoga što bih mogao činiti u životu. Jer i ja sam djelić jednog ogledala koje ne poznajem u potpunosti, u svoj njegovoj veličini. Ali s onim što imam i što mislim da jesam, mogu bar malo svijetla, istine, razumijevanja, dobrote i nježnosti unijeti u tamne i skrivene kutke ljudskih srca, i možda promijeniti nešto u čovjeku čije je srce mračno. Ako i drugi ljudi to primijete i shvate, možda se potrude da učine isto – unesu svijetlo, tamo gdje ga nema.
Eto u tome je za mene smisao života i zbog toga još uvijek čuvam komadić ogledala, jer mi je svojom igrom svjetlosti pokazao put.”