Jedna starica je otišla da živi sa sinom, snahom i unukom, nakon što joj je muž umro.
Svakog dana njen vid i sluh su se pogoršavali. Ponekad su se njene ruke toliko tresle da bi se grašak iz njenog tanjira otkotrljao na pod, a supa iscurila iz šolje.
Sin i snaha nisu mogli da joj pomognu, ali ih je nervirao nered koji je pravila. Jednog dana su rekli – što je mnogo, mnogo je, pa su za nju postavili mali sto u ćošku pored ormara za metle i dali joj da tamo sama jede sve obroke.
Za vrijeme jela, ona bi ih gledala s drugog kraja sobe, očiju punih suza, ali oni teško da su razgovarali s njom, osim što bi je grdili kad bi joj ispala kašika ili viljuška.
Jedne večeri, upravo pre večere, djevojčica je sjedila na podu igrajući se s kockama.
– Šta to praviš? – upitao ju je otac ozbiljno.
– Pravim mali sto za tebe i mamu, tako da možete sami da jedete u ćošku kada ja budem velika – odgovorila je.
Otac i majka su zanijemjeli i to je izgledalo kao da traje cijelu vječnost. A onda su počeli da plaču. U tom trenutku su postali svjesni onoga što su uradili i tuge koju su prouzrokovali.
Te večeri vratili su staricu na njeno pravo mjesto za velikim stolom i od tog dana ona je uvijek jela s njima.