Žena, 36 godina, po imenu Helen, napisala je pismo i ispričala priču koja se dogodila u njenoj porodici i koja sada uništava njen vlastiti život.
Helen je započela svoje pismo govoreći da joj je majka nedavno preminula od raka i da je to bila najveća tuga u njenom životu, od koje se još uvijek oporavlja. Žena je napisala: „Moja mama je umrla od raka prije mjesec dana. Brinula sam se o njoj tokom posljednje dvije godine i gledala sam kako polako propada, iz dana u dan, ne mogavši učiniti ništa za nju. Dijagnoza je postavljena prekasno, a nijedna hemoterapija kroz koju je prošla nije joj pomogla. Bila sam spremna na to da će mama uskoro preminuti, ali kad se to dogodilo, moja tuga je bila toliko neizmjerna da nisam mogla ni zaplakati od bola, jednostavno sam otupjela.“
Helen je otkrila da je imala poseban odnos sa svojom pokojnom majkom. Žena je napisala: „Moja mama me voljela više od svega. Razmazila bi me, bila bi mi najbolja prijateljica, moja najmudrija učiteljica, najvoljenija osoba u svemiru. Uzvraćala sam joj dvostrukom ljubavlju, bile smo jako bliske.“
Iznenađujuće, Helenin odnos s bratom nije bio iste prirode kao s majkom. Žena je otkrila: „Moj stariji brat, Sam, je osoba koju nikada nisam mogla u potpunosti razumjeti. Oduvijek je bio jako distanciran prema meni, još od mog djetinjstva, i nikada nisam vidjela očigledan razlog za to. Ne, nije bio agresivan prema meni i nikada me nije vrijeđao. Samo se ponašao kao da imam neku bolest koja bi se mogla prenijeti na njega ako bi imao kontakt sa mnom. Oduvijek mi je to bilo čudno, s obzirom na to da nas je mama voljela podjednako i da u našoj porodici nije bilo nikakve diskriminacije.“
Helen nastavlja svoju priču, govoreći da joj je, nakon majčine sahrane, brat prišao i rekao da moraju razgovarati. Helen je otkrila: „Sam je insistirao da ni po koju cijenu ne diram mamine stvari i rekao je da će ih on srediti, zatim uzeti one koje želi zadržati, a meni će dopustiti da izaberem one koje bih željela sačuvati. Bila sam toliko preplavljena tugom da sam pristala, ali u dubini srca znala sam da je potpuno pogrešno od Sama da mi ne dozvoljava da diram mamine stvari.“
Ali onda je Samova supruga počela rađati – bio je to prijevremeni porođaj i Sam je požurio svojoj porodici kako bi podržao suprugu. Tako je Helen odlučila iskoristiti priliku i sama početi sređivati mamine stvari.
Helen je rekla: „Mislila sam da bi bilo jednostavno nepravedno da mi neko, čak i ako je moj brat, zabrani da prilazim stvarima najdraže osobe na svijetu. Odlučila sam ignorisati Samove uslove i počela sam sama pregledavati mamine stvari. Mislila sam da ću zadržati samo nekoliko njih i bila sam sigurna da ih Sam ne bi želio, jer za njega nisu imale neko posebno značenje. Tako da mi se sve činilo dovoljno pravednim. A sada bih voljela da sam zapravo poslušala Sama i nikada nisam ni prišla maminoj imovini, jer ono što sam pronašla sada mi uništava život.“
Helen nastavlja svoju priču, govoreći: „Pregledala sam stvari moje pokojne mame kad sam odjednom naišla na jako staru, napola pocijepanu knjigu. Ispostavilo se da je to bio mamin lični dnevnik, u koji je aktivno zapisivala unose samo dvije godine – i to prije nego što sam se ja rodila.“
Helen je otkrila da je na naslovnoj strani bilo rukom napisano nekoliko rečenica u kojima je njena mama zamolila svakoga ko pronađe ovaj dnevnik da ga ne dira i da poštuje njenu privatnost. Uprkos ovom upozorenju, Helen je pobijedila osjećaj krivice i počela čitati.
Žena je rekla: „Znala sam da radim nešto jako nepoštovano dok sam ignorisala maminu zabranu da čitam sadržaj ove knjige. Ali tugovala sam, toliko sam trebala dio nje u svom životu, i osjećala sam da bi mi ona oprostila što čitam njen dnevnik.“
Helen je dodala: „Dok sam čitala, konačno sam shvatila zašto se moj brat oduvijek ponašao tako čudno prema meni. Činjenica je da on nije moj brat, nego moj… otac!“ Helen je objasnila: „Mama je napisala da je, kada se udala za mog oca, on već imao troje odrasle djece, dok ona nije imala nijedno. Mama i tata su željeli imati zajedničko dijete, ali moj otac je imao ozbiljne zdravstvene probleme, koje su izazvale teške komplikacije – jedna od njih je bila ta da više nije mogao imati djecu.“
Helen nastavlja: „Mama je napisala da nisu željeli koristiti donatorski materijal nepoznatog muškarca, pa su zamolili očevog sina, Sama, da bude biološki otac. Prema maminim riječima, njih dvoje su smatrali da je to najbolje rješenje. Objasnila je u svom dnevniku da bi tako njihovo dijete nosilo tatine gene, a oni su poznavali Samovo zdravlje, karakter i inteligenciju, što ga je činilo idealnim donorom. Sam je pristao pomoći.“
Helen je zaključila: „Dakle, sada imam 36 godina. I sada znam da je moj ‘otac’ ustvari moj djed, moj ‘brat’ je moj otac, a moje dvije ‘sestre’ su moje tetke. Mama je napisala da su ona i tata bili zbunjeni i anksiozni oko toga da mi kažu istinu. Tata je preminuo prije mnogo godina i odnio ovu tajnu sa sobom u grob, a sada je i mama preminula, i ova istina se otkrila tek nakon njene smrti. Voljela bih da sam ovo sve mogla čuti od nje, to bi mi objasnilo toliko toga.“
Helen je otkrila da nakon što je saznala ovu porodičnu tajnu, „nije mogla doći sebi od šoka.“
Žena je rekla: „Sve je bilo tako neočekivano i sada mi gotovo onemogućava odnos sa Samom. Nazvala sam ga odmah nakon što sam saznala istinu, prvo sam mu čestitala na rođenju sina, a onda sam mu rekla da sam svjesna istine. On je zanijemio, a zatim je počeo vikati na mene, optužujući me da sam čitala dnevnik bez dozvole, i čak me počeo vrijeđati i nazivati pogrdnim imenima. To nikada prije nije radio, bila sam šokirana i uplašena, i mislila sam da je to kraj našeg odnosa.“
Helen je zaključila: „Sam i ja smo prekinuli svaki kontakt, ali to mi je jako bolno i stvarno ga želim nazad u svom životu. Želim razgovarati s njim o svemu i želim da izgradimo zdrav odnos sada kada znam istinu. Ali on je potpuno nestao iz mog života i čak ne znam ni kako je nazvao svog sina. Osjećam se kao da sam mrtva za njega, ali ne mogu shvatiti u čemu je moja krivica.“