Trudio se oko mene, izlazili smo, kupovao mi je i poklone od po par hiljada s vremena na vrijeme ali meni nije bilo dovoljno. Željela sam da budem viđena u dobrom autu, viskokom društvu i u 4. srednje sam ga ostavila jer sam željela više a on to nije mogao da mi pruži, otišla sam od njega iako sam ga mnogo voljela.
Uvijek je pričao kako želi sa mnom porodicu, kako će da se snađe, da ne brinem jer će on sve, a ja samo da budem uz njega. Vjerovao je u sebe ali ja nisam u njega jer sam mislila da ko nema sada nikada neće ni imati. Često sam razmišljala o njemu gdje je i šta radi i danas sam ga srela poslije 5 godina, stao mi je na pješačkom prelazu. Bmw neki od novijih, on u odjelu, pored njega neka djevojka. Ironija krenula sam svom dečku da odnesem kutiju cigara jer je nezaposlen, ali nisam mogla od bijesa i vratila sam se kući i plakala satima. I evo me sad pokušavam da se smirim i zato ovdje pišem.