Ti si žensko, ti si tuđa kuća”, kad se sjetim tih riječi mojih roditelja i dan danas me zaboli u grudima. Boljelo me je mnogo svaki put kad sam vidjela tu veću privrženost sinu, njemu ništa nije smjelo da fali, on se čuvao pod staklenim zvonom.
A ja…. ja sam bila tuđa kuća. Udala sam se i otišla što sam dalje mogla. U tuđoj zemlji, sa po dva kofera u ruci smo muž i ja počeli od nule, sami i bez ičije pomoći.
Bilo je teško, ali vremenom smo uspjeli i stali smo na noge. Svidio nam se život koji smo imali tamo negdje, odlučimo da se tu skućimo zauvijek i kupimo našu kuću. Tog dana kad smo potpisala kupoprodajni ugovor i uzeli ključeve istog momenta smo otišli u naš novi dom. Kad smo ušli muž mi je pružio ključeve i rekao “unhappy više nisi tuđa kuća, unhappy je ovo tvoja kuća, kupio sam kuću da ti srce strane na mjesto”. A ja.. ja sam samo plakala.
Unhappy imam svoj dom, al praznina koju imam zbog manjka ljubavi od mojih roditelja ne može da se popuni.”