AMERIKANCI STRADALIM SIRIJCIMA NE ŽELE

AMERIKANCI STRADALIM SIRIJCIMA NE ŽELE

Dvije dominantne vijesti geopolitičkog karaktera prošloga su tjedna odjeknule svijetom, iako, svakako, u pozadini velike prirodne katastrofe – smrtonosnog potresa koji je pogodio jugoistok Turske i sjever Sirije, usmrtivši zasad više od 40 tisuća ljudi, a broj poginulih je svakim danom sve veći.

O ovom posljednjem već je gotovo sve rečeno, pa i ono da u Siriju ne stiže zapadna humanitarna pomoć jer je ta zemlja pod sankcijama. Zapanjujuća je zloća onih koji u ime geopolitike i svojih nacionalnih interesa ignoriraju pozive brojnih humanitarnih organizacija za žurnu dostavu pomoći sirijskom narodu – ionako napaćenom krvavim ratom koji je trajao gotovo cijelo jedno desetljeće, a zapravo još nije ni završio.
Frapantno je da State Division, na pitanje američkih novinara zašto SAD ne šalje pomoć u Siriju, otvoreno, pred televizijskim kamerama, kaže kako se pomoć neće slati Asadovoj Vladi u Damasku, koja je legitimna, što priznaju i UN i SAD, i čiji predstavnici i dalje redovito sudjeluju u radu svih tijela te najveće međunarodne organizacije, jer je pod američkim sankcijama, te kažu da će pomoć stizati samo u one dijelove Sirije izvan Vladine kontrole. Očito im činjenica da Vlada u Damasku kontrolira više od 80 posto teritorija zemlje i gotovo 90 posto ukupnog stanovništva ne znači ništa.
Za SAD-om su bespogovorno i u tišini krenule i sve ostale zapadne zemlje, pa tako njihovi zrakoplovi s humanitarnom pomoći, u strahu od američkih sankcija, zaobilaze sirijski zračni prostor – što se dobro može pratiti na specijaliziranim navigacijskim portalima i što djeluje nestvarno.

Masovno umiranje

Sirijski dužnosnici, i u UN-u i u Damasku, s konstrenacijom su u četvrtak rekli kako ni jedan jedini zrakoplov s humanitarnom pomoći iz zapadnih zemalja nije sletio u njihove zračne luke.
Ovo je potpuni poraz humanosti onih koji se u tu istu humanost, gotovo pa na “apsolutnu dobrotu”, kod kuće stalno zaklinju, na nju se pozivaju i njome se diče. Tu ljagu neće isprati ni goleme količine humanitarne pomoći koje u međuvremenu šalju Turskoj. Jer dijeliti ljude u nevolji i u potrebi prema svojim nacionalnim interesima ili karakteristikama vlada koje njima upravljaju je dno dna. Dublje se od toga pasti jednostavno ne može. Jer i iz sirijskih se ruševina izvlače mala i tek rođena djeca, starci i brojna druga sirotinja čija patnja vapi u nebo.
Dva ključna događaja geopolitičkog karaktera koja su pobudila veliku pozornost svjetskih medija bila su američko rušenje velikog kineskog balona iznad teritorijalnih voda SAD-a i šokantna objava vjerojatno najpoznatijeg američkog istraživačkog novinara Seymoura Hersha o američkom miniranju ruskih baltičkih plinovoda Sjeverni tok, koja je, ne bez razloga, uznemirila brojne duhove.
Kineski balon, za koji Peking tvrdi da je bio civilni, preciznije – meteorološki, a Washington špijunski, preletio je iz Kine sjeverni Pacifik, obletio Aljasku, preletio cijeli teritorij Kanade i velik dio SAD-a – da bi ga američko zrakoplovstvo na zapovijed predsjednika Joea Bidena oborilo nakon što je nad SAD-om letio osam dana i konačno stigao u zračni prostor iznad američkih teritorijalnih voda. Objašnjenje – čekalo se da dođe nad extra, kako krhotine balona eventualno ne bi prouzročile štetu na kopnu, a u međuvremenu su Amerikanci oborili još dva nepoznata objekta, a Kanađani jedan.

Eksplozivne posljedice

Ova je tema u samom SAD-u postala svojevrsna mješavina humora i obračuna unutar visoke politike. Jer svima je odmah upalo u oči: kako je to veliki i spori kineski balon mogao neometano prijeći vjerojatno najzaštićeniji zračni prostor na svijetu, koji kontroliraju protuzračni sustavi NORAD-a (North American Aerospace Command) združenog zračnog zapovjedništva SAD-a i Kanade, i zašto ga, ako je već špijunski – nisu odmah oborili? Jer teško je povjerovati u priču da su krhotine balona mogle počiniti nekakvu štetu pri padu npr., na nepregledna planinska i šumska prostranstva Aljaske i Kanade.

 

 

Na unutarnjopolitičkoj razini odmah su počele svađe između republikanaca i demokrata, a ovi posljednji su optuživali Trumpovu administraciju da nije obarala kineske balone u čak tri navrata. Nakon što je takvo nešto demantirao gotovo cijeli tim bivše Trumpove administracije, stanje je postalo još gore jer je jasno kako netko ne govori istinu.

Međutim, cijela stvar vjerojatno ima potpuno drukčiju pozadinu – onu geopolitičku. Tako bi izazvana eksplozija kineskog balona na kraju vrlo lako mogla imati eksplozivne posljedice za američko-kineske odnose koje je Biden sve do tada nastojao održati u sferi snošljivosti i obostrano korisne suradnje tamo gdje je to moguće.

Ali preuzimanje nadzora nad Zastupničkim domom Kongresa od republikanaca, njihov sve veći pritisak na šefa Bijele kuće da maksimalno zaoštri politiku prema Pekingu, pri čemu mu prijete raznim neugodnim istragama u nadležnim kongresnim odborima na čijem su čelu –  vjerojatno kumulativno uzima svoj danak. Biden više nije u poziciji odlučno braniti svoju politiku suradnje s Kinom i prisiljen je poduzimati poteze koji takvu politiku sve više čine nemogućom, primjerice uvođenje sankcija Kini na visokotehnološke proizvode, uz pritiske na europske i zapadne saveznike i partnere da se njima priključe, uz permanentno jačanje poteza vojno-političkog karaktera u Indo-pacifičkoj regiji, poglavito u vezi s Tajvanom i militarizacijom Japana.

 

Smišljena provokacija

Sigurno ne slučajno, odluka o rušenju kineskog balona i sam njegov čin odigrali su se samo dan prije planiranog posjeta američkog državnog tajnika Antonyja Blinkena Kini, a što je bilo dogovoreno još tijekom razgovora Biden – Xi Jinping na summitu G20 na Baliju početkom studenoga prošle godine s ciljem poboljšanja međusobnih odnosa. Međutim, sve oštrije reakcije Pekinga na američke poteze u “kineskom dvorištu”, koje otvoreno naziva provokativnima i protukineskima i što “neće tolerirati”, kulminirale su tjedan dana prije Blinkenova posjeta. Peking je tada oštro osudio i američku politiku prema Ukrajini, označivši prvi put Sjedinjene Države kao zemlju koja se protivi mirovnim pregovorima o zaustavljanju rata i koja na njemu zarađuje golemim isporukama oružja. Poglavito su oštre kritike Pekinga bile na prošlotjedni posjet američkog ministra obrane Lloyda Austina i glavnog tajnika NATO-saveza Jensa Stoltenberga Južnoj Koreji i Japanu. Peking je oštro odbacio mogućnost širenja utjecaja NATO-saveza na Daleki istok, rekavši kako taj savez “nije mogao mir osigurati ni na tlu Europe”.

Sve su to bile jake riječi službenog Pekinga da bi dolazak Blinkena uopće imao nekog smisla, a kamoli šanse za uspjeh. I u tom trenutku – samo dan prije – Biden se odlučuje na rušenje kineskog balona, a Antony Blinken odmah izdaje priopćenje kako se zbog ovog neugodnog i neprimjerenog kineskog poteza sa špijuniranjem američkog teritorija njegov posjet odgađa.

Tu je važno primijetiti kako Blinken nije uporabio izraz da se posjet otkazuje, što jasno implicira na želju Bidenove administracije da ostavi mogućnost za dogovor s Pekingom kada se strasti malo smire prije svega na unutarnjoj američkoj političkoj sceni.

 

Međutim, čini se kako je Kina rušenje svog balona i optužbe na svoj račun za špijunažu još tako primitivnog tipa u vremenu u kojem se koriste visokotehnološke metode prikupljanja obavještajnih podataka poput onih satelitskih doživjela kao novi šamar i označila ga kao kap koja je prelila čašu kineskog strpljenja u odnosima sa SAD-om.

Spušteni telefon

O tome najbolje svjedoči i činjenica da je već idućeg dana nakon što su američki zrakoplovi srušili kineski balon, šef Pentagona Lloyd Austin telefonski nazvao kineskog ministra obrane Weija Fenghea želeći mu objasniti zašto su se odlučili na takav čin, ali ovaj nije dizao slušalicu. Sigurno ne jer je to sam odlučio, nego vjerojatno zato što mu je to naložio Politbiro kineskog KP-a. Potvrda neuspješnog Austinova pokušaja poziva ubrzo je došla i od glasnogovornika Pentagona.

Zbog svega što je nastalo nije nikakvo čudo što je Biden, u svom prošlotjednom govoru o stanju nacije u Kongresu, u srijedu, Kinu stavio uz bok Rusiji, označivši ih kao diktature nad kojima su demokracije pod vodstvom SAD-a odnijele pobjedu. Pritom je Biden, ni manje ni više nego nazočni auditorij glasno upitao ima li koga u svijetu koji bi se sada želio nalaziti na mjestu Xija Jinpinga?

 

A samo dan nakon Bidenova govora Zastupnički dom je u rezoluciji usvojenoj u četvrtak 9. veljače, optužio Kinu za kršenje suvereniteta SAD-a i dovođenje međunarodne zajednice u zabludu u sporu oko kineskog balona. Pritom su republikanski zastupnici kritizirali Bidena što nije ranije poduzeo mjere za njegovo uništenje.

Drugim riječima: od Bidenova pokušaja očuvanja stabilnosti američko-kineskih odnosa i sprečavanja američkog istodobnog rata s dvjema nuklearnim velesilama, blago rečeno, zasad neće biti ništa. Štoviše, umjesto Blinkena u Pekingu, u Moskvi bi se u ožujku trebao pojaviti osobno Xi Jinping i pružiti ruku “sotoniziranom” Putinu – o čemu izvješćuju mediji u obje zemlje. Bio bi to prvi inozemni posjet Jinpinga nakon njegove nove inauguracije na položaju kineskog vođe. Biden se od prošloga tjedna tako zavadio i s Jinpingom.

A kad smo već kod Rusije, iz SAD-a je prošlog tjedna stigla prava medijska bomba – puno važnija od eksplozije kineskog balona. Tamošnji poznati istraživački novinar Seymour Hersh objavio je na svom blogu pod naslovom “How America Took Out The Nord Stream Pipeline” niz nevjerojatnih informacija, s konkretnim i zvučnim imenima, mjestima i vremenima sastanaka osoba iz američkog političkog i obavještajnog miljea koji su, prema njegovim navodima, sudjelovali u izradi plana za miniranje ruskih baltičkih plinovoda.

Novinarovo otkriće

Zanimljivo je u cijeloj toj priči da se iz nje vidi kako su planovi za to pokrenuti još dva mjeseca prije ruske invazije na Ukrajinu, a imena koja se u vezi s tim spominju pravi su high američke vladajuće politike, poput državnog tajnika Antonyja Blinkena, njegove ponajbliže suradnice iz State Departmenta Victorije Nuland, savjetnika Bijele kuće za nacionalnu sigurnost Jakea Sullivana, direktora CIA-e Williama Burnsa, pa do osobno predsjednika Bidena koji je, prema Hershovim podacima, sve to i inicirao.

“Prošlog lipnja mornarički vojni ronioci, koji su djelovali pod krinkom vrlo popularne NATO-ove vježbe BALTOPS 22, postavili su eksplozivne naprave na daljinsko upravljanje i tri mjeseca poslije detonirali su tri od četiri cijevi Sjevernog toka. Rekao je to izvor izravno upoznat s detaljima planiranja i pripreme operacije”, stoji, između ostalog, u opširnom Hershovu tekstu, pri čemu je zanimljivo kako se navodi da su samu detonaciju izvršili Norvežani, čija je vojska, navodno, od samog početka bila aktivno uključena u tu operaciju. Operaciju za koju su se, kako stoji u tekstu, pojedini najviši američki dužnosnici bojali da bi, ako postane razotkrivena, mogla predstavljati američki čin rata prema Rusiji i zbog čega se ništa nije smjelo prepustiti slučaju.

Glasnogovornica Bijele kuće Adrienne Watson odgovorila je na upit za komentar: “To je laž i potpuna izmišljotina”. Glasnogovornica CIA-e Tammy Thorp učinila je isto rekavši: “Te optužbe su potpune i čiste laži”.

Međutim, intrigantnije od samog sadržaja je to kako se jedan ovakav tekst uopće mogao pojaviti u medijskom prostoru. Seymour Hersh, iskusni novinar i dobitnik brojnih profesionalnih nagrada među kojima je i Pulitzerova, koji je razotkrivao i brojne kontroverzne teme, krajnje neugodne za tadašnje kreatore američke vanjske politike poput afere Watergate, a među ostalim “optužio je Obaminu administraciju za laganje o događajima vezanima uz smrt Osame bin Ladena i osporio tvrdnju da je Asadov režim koristio kemijsko oružje na civilima u Sirijskom građanskom ratu”, teško da bi želio svoj profesionalni ugled u poznim godinama “baciti u smeće” iznošenjem ovakvih laži.

Upitni izbori

Upravo to ističu oni koji mu vjeruju. Sam je Hersh, na pitanje od koga je dobio ovako delikatne informacije, odgovorio na način koji priliči i takvim okolnostima i takvom novinarskom iskustvu. Rekao je kako je, kada piješ jeftini viski s djelatnicima CIA-e, moguće čuti svašta.

Ali teško da to u praksi baš ide tako. Niti su CIA-ini djelatnici glupi, niti svi vole viski. Jednostavno se, kao jedina logična, nameće teza da je ovdje bila riječ o namjernom propuštanju ili “curenju” povjerljivih podataka od onih koji to mogu učiniti, jer predizborna utrka u SAD-u već je gotovo počela. Drugim riječima, moguće je da je riječ o velikom unutarnjem obračunu između dviju glavnih političkih stranaka, pri čemu ne treba isključiti ni one u Demokratskoj stranci koji se protive novoj kandidaturi Joea Bidena koju on već dulje otvoreno najavljuje.

Hersh se, također, sigurno ne bi “igrao vatrom” u sadašnjim globalnim geopolitičkim odnosima i iznosio nešto tako delikatno ako je neistinito, za što se već u startu zna da ide u korist ruskim interesima i njihovim uvjeravanjima da nisu oni bili ti koji su uništili svoj plinovod, kako je Biden rekao ubrzo nakon eksplozija na Baltiku. Ta se tema, nimalo čudno, već uvelike apsolvira u najvišim državnim strukturama u Moskvi. Tako je predsjednik ruskog parlamenta Vjačeslav Volodin izjavio da je Biden “terorist”, a Amerika “teroristička država”.

Ova objava iz SAD-a posebno je neugodno odjeknula u Njemačkoj, čija istražna tijela i dalje nemaju dokaze tko stoji iza diverzija na plinovodima Sjevernog toka. Glasnogovornica njemačke Vlade Christiane Hoffmann izjavila je da Vlada nema informacije koje potvrđuju ispravnost navoda američkog novinara.

Osim Bijele kuće, Pentagona i CIA-e, i Norveška je rekla kako su Hershove tvrdnje neistinite.

Dakle, nije teško zaključiti da će Bidenova administracija ovu neugodnu i neočekivanu temu pokušati postaviti na dno – ne Baltičkog mora, već medijskog “mainstreama” i ignorirati pozive da se o detaljima koji se eksplicite navode precizno očituje.

Kineske optužbe

Ostaje da se vidi kako će se prema takvom negirajuće-ignorirajućem stavu odnositi republikanci – hoće li tjerati “vodu na mlin” ili će trgovati svojim interesima s Bidenom na kojeg se vrši sve veći pritisak mogućim pokretanjem istraga o brojnim aferama, od kojih je i ona nedavna, o nezakonitom posjedovanju tajnih državnih dokumenata, dosad bila najozbiljnija za njegovu političku budućnost. Ne treba ni govoriti što bi za Bidena značilo da se utvrdi njegova eventualna odgovornost za ono što navodi Hersh u svom objavljenom materijalu.

Jer u ovoj, krajnje osjetljivoj temi, u igri su ipak, osim unutarnjih političkih obračuna, i američki geopolitički interesi koje republikanci, koliko god Bidena mrzili, sigurno ne žele ugrožavati.

Tim više što bi se, osim Rusije, ovom “aferom” mogla pokušati okoristiti i republikancima posebno mrska Kina – i to u propagandne protuameričke svrhe.

O tome svjedoči i reakcija kineskog Ministarstva vanjskih poslova od 10. veljače, zasad relativno blaga. Glasnogovornica kineskog MVP-a Mao Ning izjavila je kako bi Sjedinjene Američke Države trebale snositi odgovornost za sabotažu na Sjevernom toku ako su s tim povezane, kako je pokazalo istraživanje poznatog američkog novinara.
“Obratili smo pozornost na relevantnu objavu”, rekla je kineska diplomatkinja i dodala kako je, ako su zaključci istrage točni, ponašanje SAD-a neprihvatljivo, a Washington će morati snositi odgovornost i to objasniti međunarodnoj zajednici. Jer, kako je dalje rekla, diverzija na baltičkim plinovodima ozbiljno je i negativno utjecala na energetsko tržište i globalno ekološko okruženje.