![Kamiondžija Sam. Svaki Put Kada Vozim Turu Prema Mađarskoj, Prolazim Kraj Jedne Kuće U Kojoj Stanuje Dječak Koji Ima Daunov Sindrom Kamiondžija Sam. Svaki Put Kada Vozim Turu Prema Mađarskoj, Prolazim Kraj Jedne Kuće U Kojoj Stanuje Dječak Koji Ima Daunov Sindrom](https://scontent.fbeg4-1.fna.fbcdn.net/v/t39.30808-6/289653932_2434534500044543_2459861326432345139_n.jpg?_nc_cat=101&ccb=1-7&_nc_sid=9267fe&_nc_eui2=AeE14l2QVUTqy0jro4LwyOaJqPUcDpVu392o9RwOlW7f3X9u-Xe5BhklZxHU34hQG7tEhGtMtOkhdeZ0PikdXpQA&_nc_ohc=H59gY1PBJSQAX85lEtI&_nc_ht=scontent.fbeg4-1.fna&oh=00_AT_Kn3FcW5iQ_RzEk47vSPAqLzbevyTsnPZQNAo-WVqVKw&oe=62E89CC5)
“Kamiondžija sam. Svaki put kada vozim turu prema Mađarskoj, prolazim kraj jedne kuće u kojoj stanuje dječak koji ima Daunov sindrom.
On često stoji na terasi kuće, i maše ka vozilima. Svaki put kada ga vidim pritisnem trubu. Mali se tada smije, skače od sreće i maše rukama…
Jedan dan odlučim da ga iznenadim, kupim onaj dječiji automobil na akumulator i kada sam stigao do njegove kuće tu napravim veliki zastoj, izađem iz kamiona i iz prikolice iznesem automobil. Dolazim ispred kuće njegovi već izašli napolje i grle me.
Ljudi moji suza je bilo na sve strane. Dječak je došao do mene zagrlio me i zahvalio se te je otrčao do sobe i donio mi crtež kamiona. Malac je bio jako sretan, a sretan sam i ja. Ponekad je potrebno sasvim malo da bismo bili sretni.”