14. oktobra navršila se godina dana od kako je umro glumac Marko Živić
Glumac Marko Živić preminuo je 14. oktobra 2021. godine i to od posljedica korona virusa. Imao je samo 50 godina, zavidnu karijeru, velika prijateljstva, kumstva, djevojku sa kojom je bio 10 godina u vezi i sestru koja ga nikad nije prežalila.
A kako su izgledali njegovi posljednji dani, ispričala je upravo Nevena, njegova sestra:
-Bio je odgovoran čovjek, jednako prema ljudima i poslu kome se (pre)davao do kraja. Mada je imao temperaturu i osjećao se loše, nije htio da se zbog njegovog izostanka otkaže “Let iznad kukavičjeg gnezda”, kultna predstava Beogradskog dramskog pozorišta (BDP). Bio je 25. septembar.
“Sala je bila rasprodata kao za svako izvođenje “Leta iznad kukavičjeg gnezda”. Poslao je kratku poruku “Ne otkazuje se” Bjeli (Dragan Bjelogrlić, prim. aut.) i Jugu (Jug Radivojević, upravnik BDP-a, prim.aut.). Martini je njegova uloga života. Bio je veoma odgovoran prema publici i kolegama, mnogo puta je igrao bolestan, neraspoložen, pod temperaturom. Predstava, ipak, nije odigrana jer su kolege kad su vidjele kako loše izgleda pozvale Hitnu pomoć. Završio je u KBC Dragiša Mišović.
Prvo prijemno odjeljenje, ubrzo poluintenzivna, a nedugo zatim i intenzivna njega. Bila sam ubijeđena da će se izvući, čak i kad su ga priključili na respirator. Vejrovala sam da će, kao mnogo puta do sada, pronaći put da nam se vrati. Mislila sam da on jednostavno ne zna da umre. Slala sam mu poruke, ali odgovora nije bilo. A onda šok, nevjerica, jauk, praznina. ”
Glumac je sahranjen u kostimu Martinija, lika kog je tumačio u “Letu iznad kukavičjeg gnezda” i s kojim se srodio.
“Marko nije pričao o smrti, vjerovao je, kao i svi mi, kako su najbolje godine pred njim. Ipak, htio je da uzme kostim Martinija kada se predstava skine s repertoara i da ga izloži pored crtačkog stola našeg oca u stanu u Kruševcu. Tata je bio arhitekta i slikar, pa je Marko smislio da pored njegovog stola postavi taj kostim,” ispričala je Nevena prije godinu dana.
Samo najbliži Markovi prijatelji i porodica znali su da ima veliko srce i pitomu dušu. Pomagao je mnogima, dobrota je bilo njegovo srednje ime.
“Nosio je jedan džemper, jednu jaknu, jedne cipele. Govorio je: “Ne trebaju mi dva kreveta jer mogu spavati samo u jednom.” Mnoge stvari ni ja nisam znala. Poslije sahrane prišla je da mi se zahvali porodica koju je godinama finansijski pomagao. Finansirao je školovanje scenskog radnika u BDP-u kome je prijetio otkaz ukoliko ne završi još dva razreda škole. “Kad ti je roditeljski sastanak?” ili “Nemoj da me brukaš u školi”, šalio se s tim prijateljem. Pomagao je Dom za nebrinutu djecu u Kruševcu. Sve novčane nagrade koje je dobijao proslijeđivao je na njihov račun. Pomagao je i ženski manastir Sveta Petka kod Paraćina koji se stara o djevojčicama sa specijalnim potrebama. Uvijek je okupljao ljude oko sebe. Rijetko ko je uspijevao da pored njega namiri kafanski račun. Divila sam se njegovoj energiji. Jedne noći smo kasno došli u Kruševac da obiđemo mamu koja je bila u bolnici. Kad smo završili posjetu, onako umorni i izmrcvareni, stali smo pored kioska da pojedemo po pljeskavicu. Tek što smo počeli da jedemo, prišla mu je žena s dvoje male djece i pitala ga da li mogu da se slikaju s njim. “Naravno”, odgovorio je. Dodao mi je svoju pljeskavicu i stao da se fotografiše.”
Iako je bio veliki emotivac, Marko svojim ličnim dramama nije opterećivao okolinu. Samo oni koji su ga najbolje poznavali mogli su da primijete na njegovom licu tugu ili brigu.