Kada sam bila mala mnogo sam voljela da idem u vrtić. Imali smo odlične igračke, razne igrice, a moja vaspitačica se uvijek trudila da nam kvalitetno ispuni vrijeme. Kako sam dosta crtala i kod kuće, najdraži trenuci su mi bili upravo kada nam je zadatak da nacrtamo nešto. I tako je nastala anegdota koja se i dan danas prepričava – kako u našoj kući, tako i širom sela iz kog sam.
Elem, sjećam se tih voštanih bojica koje su se topile u toplim rukama djece i sjećam se rasprave ko će koju bojicu da uzme u datom trenutku, jer nije svako dijete imalo svoje pakovanje.
Učili smo da dijelimo, da čekamo na svoj crimson, da budemo strpljivi i “kolegijalni”, a poseban ponos sam osjećala kada sam predstavila novu zanimaciju svojim drugarima – topili smo ostatke voštanih bojica (uz asistenciju vaspitačice, naravno) i pravili “prava umjetnička djela”.
I svaki dan tekao je najnormalnije, dok jednog podneva vaspitačica nije usplahireno pozvala moju mamu:
– Gospođo, molim Vas da odmah dođete, moramo da razgovaramo, rekla joj je i moja mama se bez po riječi uputila tamo.
Vaspitačica joj je rekla da sam dobro, i to je bilo jedino važno, ali na tom inače petnaestominutnom putu od kuće do vrtića, koji je moja mama skratila na pet uslijed panično brzog hodanja, razmišljala je šta je moglo da se dogodi da je pozovu ovako iznenada.
Mama je stigla, zamolili su je da sjedne, vaspitačica joj je pružila moj crtež da vidi i zabrinuto joj rekla:
– Djeca su imala zadatak da nacrtaju svoju kuću i porodicu, a ovo je Selenin crtež. Mislim da je vaše dijete opterećeno smrću.
Svako dijete je nacrtalo svoju kuću koristeći šarene bojice, porodicu sa nasmijanim licima, cvijeće, igračke, ljuljaške, sve što su voljeli.
I ja sam, normalno, nacrtala kuću, mamu, tatu i brata, kao i našeg rotvajlera, a pored njih dodala i nekoliko spomenika i veliki krst. Da, dobro ste pročitali.
Učiteljica je dalje objasnila kako su svi mnogo zabrinuti, a još veći šok je doživjela kada je moja majka, taktična kao i uvijek, počela grohotom da se smije. Osjećala je olakšanje i nije mogla da suzdrži svoju sreću što je sve u redu, a vaspitačica (i još par ljudi prisutnih, ako se ne varam) su je zbunjeno posmatrali.
– Ne brinite, Selenin tata je kamenorezac i tako zapravo izgleda naše dvorište, rekla je mama i svi su se sa olakšanjem nasmijali.
I dan danas je tako, a moj brat i ja baš zbog toga nemamo strah ili jezu od groblja, možda nekome morbidno zvuči, ali nama je to sasvim normalno.
(Izvor: BlicŽena)