Prije neki dan se vraćam sa fakulteta i mahinalno pogledam naziv ulice. Aktivno tražim stan jer sam kod drugarice neko vrijeme dok ga ne nađem. Bi mi poznat naziv i sjetim se da sam vidjela da je tu stan za izdavanje koji sam obilježila da ću ga pogledati i čak upisala nekoliko brojeva telefona među kojima je i ovaj.
Nazovem ja, javi se ljubazan ženski glas, kažem da sam se našla u ulici i da li mogu da svratim da pogledam stan. Nema problema, žena je tu, mogu slobodno da dođem. Odem ja, zvonim, žena mi otvori vrata i pogleda me kao da vidi duha.
Stojim ja i kažem dobar dan ja sam se javila u vezi stana a žena stoji i gleda me, ne progovara. Pomjerila se i dala mi znak da uđem. Udjem ja, žena ode do nekog ormara, uze sliku i stavi ispred mene. Pogledam ja, kao da se gledam u ogledalo.
Slika sa vjenčanja njene majke kao da sam ja na slici. Obe smo ćutale neko vrijeme, na kraju se ja izvinim, kažem javiću se, zahvalim i odem. Još sam pod utiskom, ne znam šta da radim…nisam ni pogledala stan…
(Izvor: Ispovesti.com)